Siguran sam da svako od nas ima jarana, rodjaka, brata ili poznanika za kojeg barem nekad u prici kaze "Mog'o je uspjeti da je htio ali.." Iza ovog "ali" nekad ide nedetaljna prica o povredi koljena, zgloba ili prepone, nekad se iza "ali" krije dosta detaljnija prica o kocki, alkoholu, zenama a u onim najcrnjim primjerima i o drogi.
Medju nasim posljeratnim talentima ima dosta prica koje su zaista fascinantne i koje su bas onako poput nasih filmova, tragicne i tuzne.
Top 5 prica koje su mogle i trebale a nisu se zavrsile sa happy end-om:
5. Vladan Grujic – Igrac koji je odigrao 23 utakmice za nas nacionalni tim i koji je cak u jednom periodu bio nezamjenjiv u prvih 11. Na zalost klupska karijera mu nije bila bas tako sjajna, mogao je i morao je napraviti ozbiljniji transfer. Istina, potpisao je bio za Köln koji je tada igrao u Bundesligi ali nije se naigrao. Prije toga je bio u Zvezdi ali ni tamo se nije uspio nametnuti. Poslije Kölna kola su krenula nizbrdo, Alania Vladikavkaz, Litex Lovech pa jedna sezona u FK Sarajevu. Zatim dvije godine u Norveskoj 2. ligi a poslije toga pola sezone u Laktasima prije nego sto je uhvatio maglu i ispalio se na Kipar. Tamo provodi dvije sezone prije nego sto se vraca u rodnu Banjaluku.
Mahala bruji da ga je prodavao tadasnji menadzer broj 1 u BeHa nogometu Nusret Jashari, ne znam da li je to istina ili ne ali u svakom slucaju klubovi u kojima je nastupao su bili "srednja zalost" ili kako drugacije nazvati gore navedene klubove. Za igraca kojeg je birvaktile tadasnji selektor Sliskovic rekao da mu Rahimic ne treba jer ima Vladana, napravio je premalo.
4. Admir Haznadar – Kada sa 17 godina zaduzis dres u prvom timu PSV-a i kada se za tebe otimaju selektori Holandije i BiH, onda sigurno da nesto vrijedis. Na zalost, Admir nije imao ni priblizno blistavu karijeru kao sto mu je predvidjano najvise "zahvaljujuci" povredama. Iz PSV-a je 2005. otisao u Belgiju gdje i danas igra za petoligasa(!) KFC Lille. Steta zaista jer potencijal je definitivno postojao.
3. Albin Pelak – Jedan od najboljih igraca iz jedne zaista odlicne generacije rodjene ‘80.-‘82. koji na zalost nije imao dovoljno sportskog duha i volje za uspjehom. Prodan u Japan gdje je najavljen kao veliki talenat i buduca zvijezda ali nije se proslavio i vratio se nazad u Evropu tacnije u Dinamo iz Zagreba. Tamo nije odigrao ni minute. 2004. se vraca u FK Sarajevo i igra jednu sasvim pristojnu sezonu sa devet postignutih golova i isto toliko asistencija. Medjutim, tada pravi "zabranjeni" potez i 2005. prelazi iz FKS u Zelju. Na proljece 2006. dozivljava tesku povredu kada mu na gradskom derbiju protiv FKS Vule Trivunovic krvnicki uklizava. Dijagnoza je bila prelom potkoljenice desne noge. Nakon toga vise nikad nije bio onaj isti a karijeru je zavrsio u trecem Sarajevskom premijerligasu Olimpicu. Danas radi kao trener mladjih kategorija u Unisu.
2. Mustafa Kucukovic – Muki je bio gost CD-a na Hayatu, poklonjen mu je dres BiH i Muki je obecao da ce izabrati BiH kada dodje za to vrijeme. Komentatori na eurosportu za vrijeme U19 EP-a prozvase ga novim Kuranyijem (tadasnji prvi centarfor Njemacke), Medjutim, "prodje od tad 13 Bajrama" a od malog Mukija ne vidjese nafake ni Njemacka ni BiH.
Iz HSV-a je zavrsio na pozajmnici u drugoligasu Greuter Furthu, poslije je prodan 1860 Minhenu, takodjer drugoligasu. Ni tamo se nije naigrao pa je otisao kod Mese Bazdarevica u Grenoble gdje je upisao jedva pet nastupa za godinu dana. Mesa ga je slao na pozajmnicu u Zelju ali do tog prelaska nikad nije doslo.
Iz Francuske je preselio u Dansku, u Sönderjyske gdje je
igrao redovnije medjutim samo 4 gola na 17 nastupa nisu bila dovoljna da opravdaju ocekivanja njegovih poslodavaca tako da je opet morao mjenjati sredinu.
Skrasio se u Cottbusu, ponovo u "cvajti" medjutim ni tamo ga nije islo pa je nakon prekida ugovora presao u Olympiakos iz Nikozije (Kipar). Sedam tekmi i dva gola su bili premrsav skor da bi zadrzao svoje mjesto u "rosteru" kiprana tako da je od ovog ljeta slobodan igrac.
Kucukovic je dodirnuo zvijezde ali se nije uspio zadrzati na nebu nego je tresnuo i to dobro, iz godine u godinu padao je sve nize i nize. Sudbina se ruzno poigrala sa ovim neospornim talentom koji iz ko zna kojih razloga nije uspio da prevali onaj najtezi korak u karijeri a to je kada se igrac treba transformisati iz "obecavajuceg" u "standardno dobrog i pouzdanog". Nije ni prvi ni posljednji talenat cija karijera je otisla u krivom smjeru. Nemali je broj onih pred kojima je bila svijetla buducnost ali koje je zaustavila neka povreda, neka zena ili neko manje dobro drustvo. Sta je razlog Mustafinog "kraha", stvarno ne znam a zaista bih to volio kako saznati.
Mustafi je (tek) 26 godina i generacija je sa Edinom Dzekom. Poredjenja radi, kada je Mustafa debitovao za HSV, Edin je igrao za Usti nad Labdem gdje je bio na pozajmnici iz Teplica a kada je Muki postigao svoj prvi (pokazace se, i jedini) gol u Bundesligi, Edin je igrao ne bas toliko zapazenu ulogu u, ako poredimo sa HSV-om, ne bas atraktivnim Teplicama.
1. Alen Skoro – Nas mozda i najveci posljeratni talenat koji na zalost nije ni priblizno ostvario karijeru koja mu je predvidjana. Transfer iz Sarajeva u Olimpiju pa onda u Olimpique Marseille je jos uvijek nerasvjetljen slucaj, prica u kojoj ima mjesta za prijetnje Alenu i porodici, za sumnjive menadzere i za spekulacije o pranju novca preko njegovih ledja.
Nakon sto nije uspio u Francuskoj, bio je na posudbi u Servetteu u Svicarskoj medjutim ni tamo nije uspio. Upuceni tvrde da Alen nikad nije bio dovoljno psihicki jak da podnese sve malverzacije koje su pratile njegov transfer u Francusku i da je zato karijera mu dosla u drugu ruku. Brojne povrede lijevog koljena (pet operacija!) su takodjer odigrale veliku ulogu i sputavale ga da napravi ozbiljniju karijeru. Iako je bio povremeni reprezentativac i profesionalno igrao u Austriji, Hrvatskoj, Poljskoj pa cak i u Meksiku, smatram da je mogao i trebao napraviti nesto vise. Karijeru je okoncao prije 20-ak dana kao jedan od dijamanata koji nikad nisu zasjali svojim pravim sjajem.
