Loftus Road, Gillford Park Stadium, Shielfield Park, County Ground.. Imena stadiona koja sigurno prosječnom ljubitelju nogometa ne znače nista ili jako malo. Međutim među nama postoji grupa ljudi koje fasciniraju gore navedena mjesta do te mjere da neki i čitav zivot posvete "skupljanju" istih.
Groundhopping je fenomen rođen u Engleskoj i nastao je od riječi "Ground" (teren) i "Hopping" (skakanje) sto bi u prevodu značilo da je Groundhopping u stvari hodanje, skakanje po terenima. Nerijetko ga forsiraju ljudi kojima je veći ćeif posjetiti Torquay Unitedov Plainmoor Stadium koji prima 6100 gledalaca nego ogromni i prelijepi Camp Nou.
Prvi Groundhopperi su se pojavili u Engleskoj. Ljudi su jednostavno zeljeli da putuju, da vide sto vise stadiona i tako je nastao ovaj neobični fenomen.
Geoff Rose je 1974 u novinama "Football League Review" došao na ideju da se za navijače koji su posjetili sve stadione u profesionalnim ligama (92 kluba i stadiona, odatle naziv "92 Club") napravi kravata po kojima se oni mogu prepoznati. Tako je i bilo pa je 1978. nastao "92 Club" u kojem postaneš član onog trenutka kada dokumentovano mozeš dokazati da si obišao sva 92 stadiona.
Ono sto je krajnje kuriozno za "92 Club" je to što u engleskom liga-sistemu postoje 93 kluba! Berwick Rangers FC iz Berwick-upon-Tweed-a, gradića koji se nalazi na sjevero-istoku ove zemlje i samo četiri kilometra od granice sa Skotskom, igra u škotskoj najnizoj profesionalnoj ligi, Division 3 iz ekonomskih razloga (blizina, manji troskovi). Berwick je mnogima nepoznanica ali sve je veći broj onih koji pripadaju "92 Club"-u koji žele da se ovaj klub preimenuje u "93 Club".
U sljedećih nekoliko godina Groundhopping-groznica se širila Evropom, pogotovo u Njemačkoj je uzela maha i tamo danas ima velika Groundhopping-scena sa preko 400 članova. Tačna brojka se ne može ocijeniti jer dosta Groundhoppera radi sve na svoju ruku, bez članstva u nekom GH-klubu.
Dok englezi rijetko ili nikad ne napuštaju otok, nijemci putuju puno i rado tako da lideri među Groundhopperima imaju oko 120 zemaljskih "tački" (jedna zemlja jedna tačka) i više od 1.000 stadiona.
"Svako broji za sebe, svako zajebava sam sebe ako to želi jer niko neće i ne može da kontrolira broj stadiona i zemalja. Jedini uslov ili bolje reći kodeks za sve Hoppere je da je se vidjelo minimalno 45 minuta utakmice u stadionu. Cilj je vidjeti što više stadiona u što više zemalja, svejedno kojim putem se to postiglo, da li avionom, autom, biciklom, pješke, vozom ili plivajući", prica nam Edvin Kopić, prvi i koliko znamo jedini BeHa Groundhopper.
Cilj ili san da se obiđu svi stadioni svijeta neće niko nikada ispuniti ili ostvariti jer se svaki stadion, svaki teren broji, bila to druga liga Kosova ili šesta liga u Rusiji. Uz to dolaze problemi kao što su cinjenice da se zemlje dijele (Jugoslavija, Cehoslovacka), da "mjenjaju gazde" (Hong Kong) ili da ratuju tako da se godinama ne može ući u iste (Malawi, Somalia) a veliki problem predstavlja mjenjanje odnosno rušenje i građenje stadiona tako da niko u stvari i ne zna koliko ima nogometnih stadiona na svijetu.
U skoro svakoj vecoj navijačkoj grupi i u skoro svakoj zemlji postoji grupica od par momaka koji su se zarazili tim fenomenom. Iako se zna ko je iz koje zemlje i ko za koji klub navija svejedno se skupa putuje jer se ima isti interes, to znači da na primjer navijači Bayerna i Borussije skupa idu autom/vozom u Austriju na utakmicu. Naravno svako za sebe može odlučiti kako i s kim putuje a pogotovo kad i koje stadione posjećuje.
"Za dosta Hoppera Groundhopping nije samo hobi nego životni stil, mjenja se posao jer remeti planove, traži se stan i posao u Argentini jer se želi tamo ići na turneju na mjesec, tri, sedam, godinu ili više. Odustaje se od ideje da se gradi familija jer se hoće putovati, uzimaju se krediti da bi se moglo ići godinu dana u Australiju, Afriku, Juznu Ameriku", kaze Edvin.
Na Groundhopping sceni postoje različiti ukusi sto se tiče stadiona. Dok su mlađi odrasli sa novim modernim arenama, stariji traže stare stadione u starom stilu te istočnu i južnjačku atmosferu sa pirotehnikom, 90 minuta navijanjem i zastavama.
Za godinu dana se skupi 100-300 novih stadiona, sve zavisi od vremena, Hopperi koji putuju svaku utakmicu sa svojim klubom imaju manje vremena za nove stadione nego neko bez kluba. Vrijeme kad klub ne igra se iskoristi da se bukira let ili vozna karta. Optimalan dan za jednog Groundhoppera je kada se mogu stići pogledati 2 ili čak 3 utakmice za jedan dan.
Neki od bitnijih likova na Groundhopping sceni je izmedju ostalih Tom Dickinson, jedini covjek koji je u istoj sezoni (2008-2009) obišao sve stadione engleskog liga-sistema i postao član "92 Club"-a. Kasnije je napisao knjigu na tu temu, "92 pies" ili na našem "Devedeset dva bureka". 🙂
Osim njega tu je i Joachim Hedwall, švedjanin koji je preselio u Englesku sa ciljem da postane član "92 Club"-a. Nakon što mu je to poslo za rukom, nije tu stao nego je nastavio i do današnjeg dana je obišao preko 800 stadiona širom Engleske.
Eto, ono što je evropljanima avantura, nama je svakodnevnica, njima da je što manji i sto trošniji stadion a mi prije šest mjeseci dobismo novu travu na Bilinom pa se nafurasmo da je Santiago Bernabeu..
Na kraju samo da se još zahvalim Edvinu sto mi je pomogao pri skupljanju informacija vezanih za ovaj fenomen koji je zaista fascinantan.
