Već dugo nisam stanovnik BiH. Živio sam u Češkoj, Njemačkoj i sada u Engleskoj. Sve uređene zemlje, ne može bolje i lijepo mi je. Ne žalim se, ali u tim zemljama radim, a u BiH uživam. Ne postoji ništa ljepše nego kada dođem u Sarajevo, a dočekaju me osmijesi meni dragih ljudi. Dočeka me snijeg, dočeka me sunce, dočeka me kiša. Imam osjećaj da je sve u BiH ljepše, da sunce jače sija, da je snijeg bjelji, da je kiša manje mokra, da su ljudi, uprkos svim problemima koji ih tište, sretni. Nigdje u svijetu nisam vidio da se ljudi više raduju nego u BiH. Rođen sam ovdje i kakva god Bosna bila ja je volim, Sretan sam u njoj. Ne stidim je se. Stidim se onih ljudi koji su rođeni u BiH, a ne doživljavaju ovu zemlju svojom domovinom. Ja svoju ljubav prema BiH ne mogu objasniti, ne postoje riječi dovoljno dobre da opišem osjećaje, ali svi oni koji se osjećaju kao i ja znaju o čemu govorim. Nemam ni potrebe da objašnjavam zašto ja volim Bosnu i Hercegovinu.
Volim je. Kako je ne bih volio, piše edindzeko.ba
Dok ovo pišem osjećam se kao u školskoj klupi dok pišem pismeni sastav, nadajući se petici. Vratio sam se u djetinjstvo, u kojem sam sebe gradio kao ličnost. Vratio sam se na igrališta u mom Sarajevu, sjetio se lica svojih prijatelja, s kojima sam i dan danas u kontaktu. Sjetio sam se svakog šuta na gol, dok sam trčkarao po betonskom igralištu, dok sam gutao šljaku na Grbavici. I svi ti osjećaji u meni izazivaju ponos, sreću, ushićenje.
Iako su se u to vrijeme neke stvari činile nemogućim i tako dalekim, sada kada se sjetim svega toga, znam da sam to mogao doživjeti samo u BiH.
Kada god imam priliku da dođem u Bosnu i Hercegovinu, ja ću je iskoristiti, jer ja sam ponosan na svoju zemlju, na svoje sugrađane, na svoje prijatelje, koji se, svako na svoj način bori za svoje mjesto pod suncem. A sunce u BiH je najsjajnije, i ljudi u BiH se najljepše i najiskrenije smješe. Eto, zato volim BiH. Ne zato što je uređena, ne zato što se političari ne mogu dogovoriti oko nebitnih stvari, a da ne pominjem bitne, ne zato što je evropska…, već zato što je moja i svih nas. Zato što je posebna i zato što je ne bih mijenjao ni za jednu drugu na svijetu. Kao što Mak Dizdar napisa jednom: Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade i posna i bosa, da prostiš, i hladna i gladna, i k tomu još, da prostiš, prkosna od sna.”
