Hronicna jesenja insomnia koja me handri vec 20 godina je ponovo uzela maha i kako stvari stoje ne planira "spustiti gard". Uvijek ista stvar, pocne krajem oktobra i tamo negdje do pocetka februara spavam ko amerikanac u Evropi iliti ga evropljanin u Americi, jetlegirano. Tablete za spavanje nisu opcija tako da ce i ova jesen biti ispunjena dugim besanim nocima i u dnevnom polusvjesnom tumaranju.
Ne znam, odnosno znam. Znam da ovaj put nije samo do jeseni. Slike izmasakrirane djece u Gazi mi se vracaju svaki put kad zazmirim. Vracaju mi se snimci gledani na inim exyu-televizijama onih ratnih godina, sjetim se jedne price novinara Gojka Berica, novinara Oslobodjenja kada je otisao na odjel pedijatrije u Kosevskoj bolnici i gdje mu jedna curica od jedva pet godina i amputirane noge rece "Ciko, kad porastem narasce mi ponovo noga. Tata mi je to rek‘o a on nikad ne laze."
Rastura me to nasilje nad djecom, jebem mu ratove i zemlje i ponose i patriotizme! U mojoj glavi i u ovih mojih par grama mozga ima teorija koja kaze da svi ljudi odnosno sva djeca koja se rode, rode se kao prazan bijeli papir. Kroz zivot taj papir ispunjavaju roditelji, vrtici, skole, prijatelji, milje u kojem odrastaju itd. Dakle, svi se radjamo neiskvareni, i onaj u Africi sto ga majka rodi pod vedrim nebom i onaj sto se rodi na Beverly Hillsu i onaj sto se rodi u izbjeglickom centru u Gasincima. Svi smo isti i kao djeca smo neiskvareni. Zamisli koji ti hajvan moras biti, uzeti snajper, kalasnjikov, top u svoje ruke i jednom takvom neiskvarenom bicu unistiti ili oduzeti zivot i zauvijek prekinuti jednu nenapisanu pricu. Pa jel’ vrijedno ista na ovom svijetu ijedne kapi krvi, ijedne suze djecije?
Ne znam, mozda me puca sentimentala radi moje Une, gledam je dok spava i molim Boga da mi da snage da je zajedno s Njim cuvam citav zivot. Molim Ga i da zaustavi sva ova zla oko nas ili ako vec treba ko da najebe neka to budemo mi, odrasli, nek’ pusti djecu da budu djeca. Pet hiljada djece je ubijeno u Bosni i Hercegovini u ratu, pet hiljada nedovrsenih igara i snova, pet hiljada roditelja bacenih u ocaj.. Ne dozvoli Boze, da se to ikome ikada vise ponovi, ne dozvoli molim Te!
Kada insan postavi stvari u pravu perspektivu svi njegovi svakodnevni problemi postanu bezazleni, odjednom zaboravih na Nemanju Ratkoljubca, na Dzekine probleme u Cityju, na Mirzino grijanje klupe u Americi.. Sve je to i onako samo igra..
Daj nam Boze zdravlja, ljubavi i mira, za sve drugo cemo se sami pobrinuti!
